Kada bismo odredili da samo desetak odraslih ljudi svakodnevno provodi pet do sedam sati zajedno, pet dana u tjednu, nakon kratkog vremena došlo bi do neslaganja u mišljenju, razmirica, povišenih tonova, uvredljivih riječi… To je ljudska stvarnost.

Sad pokušajmo zamisliti desetero djece od rane školske dobi pa do one kada već ulaze u pubertet, koji su stjecajem okolnosti primorani svakodnevno provoditi vrijeme zajedno u istoj prostoriji ili ustanovi. Pada li i vama na pamet riječ kaos? Barem u onom benignom smislu.

U školi imamo nešto više od tisuću djece različitih karaktera, navika i potreba, a svi oni međusobno ostvaruju svakodnevnu interakciju. Da bi se potencijalno izbjegli bilo kakvi nesporazumi, sukobi i trvenja među djecom u bilo kojoj školskoj ustanovi, a pogotovo u ovako velikoj školi, trebalo bi uvesti disciplinu i nadzor jednak onima u zatvorima ili koncentracijskim logorima. Vjerujem da si takvo školsko okruženje nitko ne priželjkuje.

Ipak, danas je naša stvarnost spomenuti kaos koji iz dobroćudnog vrlo brzo može prijeći — i prelazi — u neko ozbiljnije stanje u kojem se događaju i stvari koje sudionicima školskog života nisu nimalo mile, a ponekad dolazi i do stvarno ozbiljnih događaja poput fizičkih sukoba ili, u posljednje vrijeme češće, psihičkog zlostavljanja u obliku ismijavanja, ruganja i vrijeđanja uživo ili na društvenim mrežama kojima se djeca, barem osnovnoškolske dobi, prema zakonu ne bi smjela služiti.

Svi ćemo se ipak složiti da je nekada, recimo prije dvadesetak i više godina, red u školama bio na puno višoj razini nego što je sada.

Dva su uzroka tog stanja: znatno su se promijenili zakoni kojima se škola i život u njoj uređuju, ali su i roditelji znatno promijenili svoj odgojni pristup.

Što je sa zakonima i pravilnicima?

Od sredine devedesetih godina pa nadalje resorno ministarstvo sustavno donosi zakone i pravilnike koji sve više ograničavaju djelovanje prosvjetnih djelatnika, pogotovo ono odgojno. Na donošenje takvih zakona često su utjecale razne udruge koje propagiraju i zalažu se za različita prava djece.

Mnogo je roditelja koji se u nekom razdoblju školovanja požale da njihovo dijete proživljava neki oblik nasilja u školi, a da škola ne poduzima ništa, odnosno da ne štiti dijete koje trpi nasilje. Iako se roditelje na početku svake školske godine upoznaje s Pravilnikom o pedagoškim mjerama i ostalim pravilnicima kojima se regulira život u školskoj ustanovi, a koji su javno dostupni i na stranicama škole, potrebno je ukratko naglasiti što spomenuti pravilnik propisuje.

Nakon usmene, pa pisane opomene te ukora, najstroža pedagoška mjera koju učenik za bilo kakav prijestup u školi može dobiti jest strogi ukor. To je pedagoška mjera koja ocjenu iz ponašanja automatski snižava s primjerenog na loše, no osim toga nema apsolutno nikakvih drugih posljedica niti utječe na daljnji tijek školovanja dotičnog učenika.

Svejedno, i na ovakvu pedagošku mjeru učenici i roditelji reagiraju različito. Neki se tome ismijavaju, neki se time hvale, a neki angažiraju odvjetnike sa svrhom da se mjera pobije i poništi.

No ono što je bitno — drugih mogućnosti osim razgovora, na koje se često ne odazivaju ni roditelji ni djeca, škola nema. Nitko od nastavnog niti stručnog osoblja ne smije učenika trenutačno udaljiti s nastave niti iz škole. U baš alarmantnim slučajevima za to se mora zvati, i zove se, policija.

Kad se roditelji žale na nedovoljnu inertnost škole, potrebno je naglasiti da se slučajevi zlostavljanja i nasilja prijavljuju policiji i Centru za socijalnu skrb, no o školi ne ovisi na koji način i kojom će brzinom navedene institucije te slučajeve rješavati.

Prosvjetni djelatnici diljem Hrvatske mnogo su puta naglašavali kako ovakvi propisi nisu na dobrobit učenika te apelirali za njihovu promjenu prema konkretnijim mjerama kojima bi se uspješnije regulirao život u školi i učinkovitije sprečavali potencijalni sukobi, no ne sjećam se da je ikada takva inicijativa došla od roditelja.

Što to govori? Roditelji zapravo ne žele stroga pravila i disciplinu, a to je vidljivo i po tome kako promptno, a ponekad i agresivno, reagiraju u obranu svog djeteta ako se ustvrdi da je krivo. S druge strane, tu su roditelji koji traže zaštitu škole za svoje dijete, a u većini slučajeva jednako bi reagirali kada bi njihovo dijete u određenom slučaju bilo okarakterizirano kao krivac (namjerno ne želim koristiti riječi „žrtva“ i „nasilnik“).

Taj sveprisutan obrambeni stav roditelja dio je drugog faktora koji sam navela kao ključan u nastanku trenutačne situacije u školama, a to je znatno promijenjen roditeljski pristup odgoju vlastite djece, koji u dosta slučajeva varira od izrazito popustljivog do potpunog nedostatka kućnog odgoja.

I taj fenomen ima svoj uzrok: živimo u kapitalističkom društvu u kojem većina radnih mjesta zahtijeva potpunu predanost i posvećenost pojedinca puno dulje od propisanih osam sati radnog vremena. Većina roditelja dolazi nakon posla kući izrazito umorna, iscrpljena i nezadovoljna, s minimalno energije za obiteljske obaveze koje uključuju i djetetovo školovanje. U takvim okolnostima čak je i pomoć oko zadaće previše, a mogu zamisliti scenarij u kojem se dijete požali da se u školi dogodilo nešto nepoželjno.

Nezadovoljni omjerom uloženog truda i iznosa plaće, opterećeni raznim nepravdama koje su dio naše svakodnevice, većina roditelja reagira po principu: „Ako već ja moram trpjeti svu tu nepravdu, barem ću od nje zaštititi svoje dijete.” I u većini slučajeva reagiraju preburno.

Količina roditeljskih reakcija i očekivanja od škole znatno utječe na to da se stvarni oblici zlostavljanja često gomilaju u papirologiji zajedno sa svim ostalim neosnovanim roditeljskim pritužbama, zbog čega se dugo čeka na njihovo rješavanje. Nezadovoljstvo i opravdana frustriranost sporošću i neučinkovitošću sustava rastu pa roditelji pribjegavaju očajničkom pokušaju — traže pomoć preko društvenih mreža i raznih medija temeljenih na neprovjerenom novinarstvu, čiji je cilj senzacionalizam, a ne istraživanje. Svakako ne rješavanje problema.

Istovremeno, dok se školu optužuje da „zataškava”, jer škola niti njezini djelatnici prema zakonu ne smiju iznositi pojedinosti vezane uz ponašanje ili prijestupe učenika te su dužni štititi njihovu privatnost, roditelji se sami odlučuju javno iznositi sve detalje vezane uz vlastito dijete, vjerujući u zajamčenu anonimnost. Pritom se potpuno previdi činjenica da je u maloj sredini nemoguće ostati anoniman te da će biti prepoznati i oni i njihovo dijete čije probleme javno iznose. Hoće li takav senzacionalizam dovesti do razumijevanja, pogotovo razumijevanja vršnjaka? Neće — baš suprotno. Dijete će se vjerojatno nositi s dodatnim pritiskom.

Nekoliko riječi o Udruzi Roditelji za djecu, koja se od studenoga 2025. godine bavi pravima i zaštitom djece te pritom prikuplja dobrovoljne priloge roditelja kojima financira svoj rada, a jaskanska osmoljetka svakako nije prva škola koja se našla na meti Udruge.

Na službenim stranicama Udruge spominje se troje osnivača.

Helena Ančić — nema podataka o njezinu formalnom obrazovanju, osim da se aktivno bavi sportom te savjetovanjem o prehrani i mršavljenju. Njezin Facebook profil otkriva tip majke koja svakodnevno objavljuje videosnimke svoje malodobne djece, ne nalazeći u tome ništa sporno.

Ostala dva osnivača imaju nešto poznatiji profil.

Mislav Žagar, političar i svojevremeni kandidat za gradonačelnika Zagreba, priveden je 2014. godine zbog optužbe za obiteljsko nasilje, a 2020. godine je optužen za primanje mita na službenoj dužnosti (podaci preuzeti iz medija).

Krunoslav Hadžija je 2009. godine prozvan zbog gospodarskog kriminala, nakon čega je priznao krivnju za nedozvoljene novčane transakcije (također postoje javno dostupni medijski zapisi).

I na kraju se moramo vratiti na početak — ovakve i slične udruge najprije su se borile za prava djece, a sada traže zaštitu te iste djece od njih samih jer, u konačnici, djeca su djeca. Ako im se pod krinkom raznoraznih prava ne omoguće jasne smjernice i pravila ponašanja, postaju mali nasilnici.

Zato je važno da se prednost u povjerenju, mišljenju i djelovanju da stručnjacima, a ne ovakvim i sličnim udrugama koje evidentno vode ljudi upitnih namjera, a svakako bez potrebnih kompetencija.

Zaključno, škole postupaju u skladu sa svojim mogućnostima, koje su danas vrlo male i često nedjelotvorne zahvaljujući zakonima i pravilnicima koje propisuje uglavnom resorno ministarstvo: izdaju se pedagoške mjere, pozivaju se učenici i roditelji na razgovore sa stručnim djelatnicima te se, prema propisima i težini prijestupa, slučajevi prijavljuju Centru za socijalnu skrb i policiji. Drugih alata za suzbijanje bilo koje vrste nasilja škola nema.

Zato je važno naglasiti kako bi roditelji koji se stvarno žele zalagati za bolju atmosferu u školama svoju ljutnju, frustraciju i negodovanje trebali usmjeriti prema pravom izvoru problema — ministarstvima i ostalim tijelima koja donose zakone.

I još jedna misao za kraj: ako se mi stariji prisjetimo škola kakve su bile nekada, u kojima je bilo puno više reda, autoriteta i poštovanja, možda ćemo se sjetiti pojedinog profesora koji je svojim pristupom i metodama doista ulijevao strah. No ako smo se kao učenici nečega stvarno bojali, onda je to bila činjenica da će za učinjeni prijestup u školi saznati roditelji i da ćemo prave posljedice svojih postupaka snositi zapravo kod kuće.

Tu dolazimo do ključne misli da ipak sve polazi od kućnog odgoja i obitelji, a škola trenutačno ima vrlo ograničene mogućnosti utjecaja na promjenu kućnog neodgoja. Tom činjenicom djelatnici škola jesu vrlo nezadovoljni, no bez podrške i inicijative roditelja teško je očekivati da će se postojeći pravilnici i zakoni mijenjati.