Hvalospjev “Te deum” pripisuje se sv. Ambroziju i sv. Augustinu (4. st.), iako je vjerojatno nastao u više faza. Riječ je o vrsti liturgijskog teksta koji se koristi za svečano slavljenje Boga. Moli se u posebnim prilikama, kao molitva zahvalnica. Njeno ime dolazi od prvih riječi na latinskom: Te Deum laudamus – „Tebe, Boga, hvalimo“.
Na kraju ove školske godine, u znak zahvale Bogu na svemu dobrom što nam se dogodilo, izmolimo je kao znak svoje vjere.
Tebe, Boga, hvalimo,
tebe, Gospodine, slavimo.
Tebe vječni Oče,
sve stvorenje časti.
Tebi svi anđeli,
tebi nebesa i sve sile nebeske,
tebi kerubi i serafi
neprekidnim glasom kliču:
Svet, Svet, Svet Gospodin Bog Sabaot.
Puna su nebesa i zemlja slave tvoje.
Tebe slavi slavni zbor apostola,
Tebe hvali hvalevrijedno mnoštvo proroka.
Tebe veliča bijelo mnoštvo mučenika.
Tebe po svoj zemlji priznaje sveta Crkva,
Oče neizmjerne veličine:
klanjanoga Sina,
i Duha Svetoga Tješitelja.
Kriste, ti si Kralj slave,
ti si Očev vječni Sin.
Ti si radi otkupljenja čovjeka
prihvatio ljudsku narav,
nije ti strašna bila utroba Djevičina.
Ti si smrt pobijedio
i otvorio vjernicima kraljevstvo nebesko.
Ti sjediš zdesna Bogu u slavi Očevoj.
Ti ćeš doći kao sudac.
Stoga te molimo, priteci u pomoć slugama svojim
koje si otkupio dragocjenom krvlju svojom.
Uvedi ih u vječnu slavu svecima svojim.
Spasi narod svoj, Gospodine,
i blagoslovi svoju baštinu.
Vodi ih i uzdiži dovijeka.
Svaki dan te hvalimo
i ime tvoje slavimo u vijeke,
u vijeke vjekova.
Dostojan da nas, Gospodine,
ovoga dana sačuvaš od grijeha.
Smiluj nam se, Gospodine,
smiluj nam se.
Neka bude, Gospodine,
milosrđe tvoje nad nama,
kako se u tebe uzdamo.
U tebe se, Gospodine, uzdam,
neću se postidjeti dovijeka.