Učenici 5.f razreda, kao i većina drugih razrednih zajednica u našoj školi, obilježili su na satu razrednika Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata te Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Često zaboravljamo da današnji učenici nemaju osobno iskustvo niti sjećanja na Domovinski rat. Pritom nije riječ isključivo o iskustvu neposrednih aktera, nego i svih onih koji su putem medija pratili navedene događaje, susretali se i živjeli s izbjeglicama i prognanicima te općenito mnogo više bili izloženi spomenutoj temi. Uvažavajući ulogu škole kao odgojno-obrazovne ustanove, jednako je važno opskrbiti učenike činjenicama, kao i poticati empatiju prema žrtvama te svijest o užasima rata kako bi im prioritet bio mirno rješavanje eventualnih sukoba.
Zadaci na kojima su učenici radili preuzeti su iz interaktivne virtualne knjige Biti u Vukovaru 1991. nastavnice povijesti Nikoline Golub.
Knjiga se može prelistati na poveznici: https://read.bookcreator.com/vT6hRCinThLkitdahsbr0XnJGjCo91R3pMMco_ez1GY/xVckGB_eRG6ixj3ZdcTysw

Pročitajte se kako se učenici uživjeli u situaciju Vukovara 1991. godine i njihove rečenice iz zamišljenog dnevnika…

Kroz prozor svoje sobe gledaš kako ulicama tvoga grada prolaze tenkovi i čuješ avione kako prelijeću iznad grada.
Što zapisuješ u svoj dnevnik?
Strašno je i napeto.
Osjećam se zabrinuto.
Strašno izgleda. Ako dođe do bombardiranja moram se spremiti bježati.
Osjećam se uznemireno.
Jako sam uplašena.
Osjećam se zbunjeno jer ne vjerujem da se to događa.
Jednog dana samo čujem pucanje i ne vjerujem da se to događa.
Osjećam se nesigurno i uplašeno.
Mislim da će sve biti uništeno.
Osjećam se zbunjeno i strah me je.

Tata je saznao da striček Blago Zadro organizira obranu vašeg grada i odlazi se pridružiti braniteljima. Mama se posvađa s njim i jako se rasplakala.
Što zapisuješ u svoj dnevnik?
Mama se rasplakala jer nije htjela da se tata ode boriti.
Ne želim da tata ode u vojsku, možda se neće vratiti živ.
Iznenađena sam i molim se da dobro obrane grad.
Mama se rasplakala jer misli da će tata umrijeti, a ja sam se složila s njom.
Ponosan sam da će tata biti vojnik, ali ne bih želio izgubiti svoju obitelj.
Mislim da ako se tata ne vrati kući, mama i ja nikada nećemo biti iste. Mama će zauvijek tugovati zajedno sa mnom.
Mama ne može prestati misliti o tati.
Mislim da se mama osjeća tužno zato što će tata možda umrijeti.

Prisluškuješ razgovor mame i ostalih žena i staraca u skloništu. Govore o nekom čovjeku koji je došao iz Francuske kako bi pomogao braniti tvoj grad. Kažu da uopće ne zna hrvatski niti je ikada ranije bio ovdje. Ima 25 godina.
Što zapisuješ u svoj dnevnik?
Jean Michel je vrlo dobra osoba koji je došao pomoći Hrvatskoj.
Mislim da je odlučan i hoće nam pomoći.
Ne bih htio biti na njegovom mjestu.
Mislim da će se boriti za Vukovar i da će ga dobro braniti.
Ako preživi mislim da će požaliti što je uopće došao.
Jako će puno pomoći Hrvatskoj.

Čuli ste da je tata ranjen. Ideš s mamom u bolnicu potražiti ga. Grad je potpuno razrušen i svako malo se čuju detonacije. Bolnica izvana izgleda potpuno uništeno. Ulazite i vidiš hodnik pun bolesnika.
Što zapisuješ u svoj dnevnik?
U bolnici na hodniku je puno bolesnika, a mama i ja tražimo tatu.
Ne znam gdje je tata, ne mogu ga naći.
Želim samo da je tata zdrav i na sigurnom.
Bojim se da će mi tata umrijeti i jako mi je žao ljudi u bolnici.
Tata je ranjen, svi su krvavi. Grad je razrušen. Dugo nisam bila van podruma. Bombardiraju nas svaki dan. Ne znam kako ćemo preživjeti.
Žao mi je svih tih ljudi i tate u podrumu.

Napuštaš Vukovar u koloni, zajedno s ostalim ljudima iz grada. Moraš ostaviti sve svoje stvari, mama nosi tvoju školsku torbu. Ne znaš što je u nju stavila. Valjda nisu knjige… Ne znate gdje je tata…
Što zapisuješ u svoj dnevnik?
Drago mi je što je završilo, ali se brinem za tatu.
Trebali smo izaći iz grada u koloni. Tko god pronađe ovu knjigu, nadam se da će suosjećati s nama.
Jako sam tužna jer ne znam gdje je moj tata.
Želim da budemo živi i zdravi.
Uvijek ću se sjećati tate i svega što se dešavalo.
Tata se nije vratio, pitam se da li je uopće živ? Nadam se da nikad nećete doživjeti rat.
Žao mi je što moramo napustiti grad. Mislim da je tata mrtav. Zanima me što mama nosi.
Tužan sam jer moram napustiti svoj grad i svoje stvari.
Zbunjen sam i osjećam se neobično.